Neko je napisao pismo Svetom arhijerejskom sinodu. Niko ga nije potpisao. Ono tvrdi da govori u ime „vernih Sabornog hrama Svetog Save, Klivlend, Ohajo", i razaslato je sveštenstvu i parohijama širom Eparhije istočnoameričke. U njemu se od Sinoda traži da interveniše mimo eparhijskog arhijereja. Opisuje isključenost, ćutanje i patnju. Ono što ne opisuje jeste bilo šta što su sami autori učinili.
Pismo tvrdi da već više od dvadeset dve nedelje „veliki broj vernih ostaje izvan svoje crkve". Ono što ne kaže jeste zašto. Vrata Sabornog hrama Svetog Save ostala su otvorena za svako zakazano bogosluženje tokom čitavog tog perioda. Nijednom parohijaninu nije uskraćen ulazak na Svetu Liturgiju. Odluka da se ostane napolju upravo je to: odluka, koju donose pojedinci uključeni u demonstracije koje traju protiv zakonitog premeštaja sveštenstva i protiv kanonski postavljenog Privremenog upravnog odbora koji deluje na osnovu člana 47 Eparhijskih pravila.
Pismo žali što su deca odvojena od liturgijskog života Crkve. To je ozbiljna briga i zaslužuje ozbiljan odgovor. Odrasli koji su odgovorni za tu decu upravo su oni koji su odlučili da ih drže napolju. Nijedno dete nije vraćeno sa vrata hrama. Staviti decu usred crkvenog spora, a zatim se pozivati na emotivnu težinu njihovog odsustva nije svedočanstvo. To je sredstvo pritiska.
Pismo pominje sudske pozive, uključivanje policije i ograničenja pristupa. Ono što izostavlja jeste ponašanje koje je te mere izazvalo. Nini Marković, koja je tokom čitavog tog perioda organizovala i predvodila demonstracije ispred hrama, uručeno je pismo s nalogom da prestane sa svojim aktivnostima na crkvenom posedu. Ona je nastavila da se pojavljuje i da organizuje, suprotno njegovim uslovima. Pismo pita zašto su verni napolju. Dokumentovani zapis već je odgovorio na to pitanje.
Pored onoga što pismo izostavlja, postoji i pitanje načina na koji je poslato. Zaobići parohijskog sveštenika, Privremeni upravni odbor i eparhijskog arhijereja da bi se neposredno obratilo Svetom arhijerejskom sinodu nije mali proceduralni propust. To je temeljno narušavanje pravoslavnog crkvenog poretka. Član 68 Eparhijskih pravila utvrđuje jasan put za pritužbe i žalbe: preko Izvršnog odbora, preko parohijskog sveštenika, pa do Eparhijskog upravnog odbora. Autori ovog pisma nisu se držali ničega od toga. Razlog je očigledan: taj put vodi preko Episkopa Irineja, a čitava svrha pisma jeste da se on zaobiđe. Prema Ustavu Srpske pravoslavne crkve, eparhijski episkop je duhovni poglavar svoje eparhije. On njome upravlja. On je odgovoran za sveštenstvo, za parohije i za pastirski život vernih na svojoj kanonskoj teritoriji. Pisati Sinodu preko njegove glave nije molba za pomoć. To je javna izjava da ti pojedinci ne priznaju vlast sopstvenog episkopa, upravo onu vlast pod kojom, kako tvrde, traže pomirenje. Ta protivrečnost nije usputna. Ona je sama suština spora.
Pismo se završava uveravanjem da njegovi autori ne traže optužbu, već svedočanstvo. Svedočanstvo, međutim, zahteva svedoka spremnog da bude imenovan. Anonimno pismo, razaslato bez potpisa, koje od crkvenih vlasti traži da postupe na osnovu neproverenih tvrdnji, nije svedočanstvo. To je pritisak.
Postoji i pitanje novca. Na platformi GiveSendGo pokrenuta je kampanja pod registrovanim nazivom Srpskog pravoslavnog sabornog hrama Svetog Save, koja od darodavaca prikuplja sredstva pod prividnim ovlašćenjem parohije. Nju nije odobrio Privremeni upravni odbor, jedino telo koje ima pravni legitimitet da deluje u ime crkvene opštine. Prikupljena sredstva su, prema navodima, namenjena finansiranju sudskog postupka protiv same Crkve. Darodavci imaju pravo da postave jednostavno pitanje: šta tačno ima da se tuži? Jedan episkop je vršio svoju kanonsku vlast nad postavljenjem sveštenstva, ovlašćenje koje je Vrhovni sud SAD potvrdio u predmetu Serbian Orthodox Diocese v. Milivojevich (1976) i koje je zaštićeno doktrinom ministerijalnog izuzeća. Osnov za bilo kakvu građansku tužbu ostaje, u najboljem slučaju, nejasan. Ono što, međutim, postoji jeste neovlašćena kampanja prikupljanja sredstava vođena pod imenom registrovane verske organizacije, bez znanja i saglasnosti njenog upravnog tela. To nije dobro upravljanje. To je stvar koja poziva na pažnju nadležnih regulatornih organa.
Obrazac vredi sagledati u celini. Svaki put kada je Crkva nastavila sa redovnim životom parohije, odgovor je bila eskalacija: ulične demonstracije, obraćanje medijima, kampanje na društvenim mrežama, a sada i anonimna pisma Svetom arhijerejskom sinodu, tempirana za najsvetiji vikend liturgijske godine. Na svakom koraku pozivi na povratak u život parohije su odbijani, a svako odbijanje je bilo praćeno javnom tvrdnjom o isključenosti. Sled je dosledan: odbiti poziv, a zatim optužiti Crkvu da ga nije uputila.
Dok ovo pismo kruži sa svojim pozivima na dijalog i jedinstvo, isti krugovi uputili su javni poziv demonstrantima da se ovog vaskršnjeg vikenda okupe ispred hrama kako bi Episkopa Irineja „dočekali" „kako dolikuje njegovom liku i delu". Ta suprotnost ne zahteva komentar. Pokret koji tvrdi da traži pastirski dijalog ne organizuje sukobe tokom vaskršnjeg bogosluženja.
Verni Eparhije i oni u inostranstvu zaslužuju činjeničnu jasnoću, a ne retoričko insceniranje. Vrata hrama ostaju otvorena. Uvek su bila.